Budva cijene Budva Apartmani i Budva smještaj u Budvi Crna Gora. Budva budva noćni život & Top Hill Budva

Radulović je izrazio zahvalnost prema Narodnoj biblioteci Budve istakavši da je to kuća u kojoj je sticao prva intelektualna iskustva i prvo šire, bolje i kvalitetnije razumijevanje svijeta i čovjeka.

Naziv knjige “Po rubovima teksta” (u opticaju su bili naslovi Književnost i politika ili Književnost i zlo - koje je osporio urednik Dragutin Lalović), podsjeća na Krležin naziv Na rubu pameti čiji uticaj autor nije htio da izbjegne opredjeljujući se za ovaj naslov svoje zbirke eseja.

U knjizi “Po rubovima teksta” bavio se osmoricom značajnih autora, a to su: Njegoš, Danilo Kiš, Mihailo Lalić, Čedo Vulević, Albert Goldštajn, Mirko Kovač, Dragutin Lalović i Vladimir Vukićević. Esej “Misterij proze Mirka Kovača” bila je prilika da se prisjetimo ovog velikog pisca i njegove prve književne večeri nakon 24 godine u Crnoj Gori koja se desila upravo u organizaciji budvanske biblioteke 14.jula 2008.godine.

Dragan Radulović često mijenja žanrove(roman, pripovjetke, kolaž groteski, eseji...) primjećuje dr Predrag Zenović, a na pitanje što je za njega žanr u književnosti i da li je istina ono što Bart kaže da je tehnika sama bit stvaranja ili je to forma u trenutku najpogodnija za poetičku ekspresiju, Radulović odgovara da: ”bit tehnike nije ništa tehničko. Ja bih najviše volio da napišem dramu koja bi se vremenski izvodila šest dana neprekidno , a koja bi nosila naziv ”Posljednji dani čovječanstva”, ali tu dramu je napisao Karl Kraus, te sam uskraćen. Napisao sam i jednu baladu- nije tačno da se nisam bavio poezijom- Balada o meštru Gripinu, dakle jednostavno mi je interesantno da istražujem i samoga sebe, ali i čitaoca u tom iskušavanju žanra. Za mene je forma u stvari sve, a forma je mjera, jer je i talenat mjera; umjeriti nešto, naći mu mjeru i jedan od osnovnih elemenata dobrog umjetničkog djela, ali i političkog, i pravnog i ekonomskog i poslovnog…” Bez strasti, želje i motivacije nije stvoreno ništa veliko, iako to Hegel ističe za istoriju, to vrijedi za bilo koju ljudsku aktivnost”.

Budva je grad u kojem se odvijaju radnje Radulovićevih djela. Postoji mogućnost da jednog dana, smatra Predrag Zenović, kao što neki ljudi Dablin zamišljaju kroz Džojsova djela više nego kroz realno iskustvo, da jednog dana i Budvu neko bude zamišljao na ovakav način. “Nadam se da neće- duhovito odgovara Radulović i dodaje- jer ako budu zamišljali kroz moj poetički imaginarij opašće posjeta Budvi sigurno, ali i stanovništvo Budve”.
Autor zbirke eseja “Po rubovima teksta” smatra da nema romana bez grada, kao ni bez politike i istorije, a “Budva je loš grad za građanina, ali za pisca idealan” – zaključuje.

Prikaz knjige eseja “Po rubovima teksta” dr Predraga Zenovića
Jeretičke delicije Dragana Radulovića

Knjiga “Po rubovima teksta” Dragana Radulovića, u izdanju JU Narodna biblioteka Budve, predstavlja zbirku minucioznih eseja o osam značajnih stvaralaca. Osim nemjerljivog doprinosa zajednicama i kulturama u kojima su stvarali, nema drugog ključa za klasifikaciju osmorice, budući da su generacijski, nacionalno-ideološki i književno-poetički posve različiti. Ipak, čini se da je autor uspio da nađe nit (ili niti) koja, pored ljepila koje spaja stotinjak stranica uvezenih u korice kao fizičke rubove teksta, obšiva njihovu misao, pisanu riječ i konstruisane svjetove.

Radulović briljantno pokazuje da Njegošev opus, kojeg danas, jednako kao juče, tumače i pozvani i nepozvani, i znaveni i neznaveni, ostaje lakmus papir izanđale književne kritike i palanačke poetike. Pozivajući na novu interpretaciju i recepciju Njegoša, što se u kontekstu guslarsko-deseteračke kulture uvijek vidi kao šarlatanstvo, a nerijetko i kao blasfemija, Dragan Radulović svojim čitanjem otvara nove horizonte tumačenja najveće crnogorske miteme.

U drugom eseju autor nas prisjeća Kiša i njegove “po-etike”, te da se ona, lijepa i pravedna još jednom, kao neka Hana Kšiževska, sačuva od nacionalno ostrašćenih pisaca, kritičara i revnosnih branitelja sistema. Premda autor ovdje ne iznosi novo viđenje Kiša, ovaj esej služi da postavi svoju tezu o odnosu književnosti i politike, što je možda glavna tema, ritornello svih osam eseja. U eseju o Vuleviću, Radulović poput neumoljivog zakona izvodi: “U sporu sa književnošću ako je prava i sa piscem ako je iskreno odan svom pozivu, društvo je naposljetku ono koje griješi i priznaje svoje greške”.

Pogubnost svakog čovjekovog izbora i poduhvata, u jednoj široj shemi čovjeka u poretku kosmosa, dosljedno je oslikano u eseju o antropološkom pesimizmu Mihaila Lalića. Radulović podjseća na njegovo metonimijsko kazivanje o Crnoj Gori “Nije šale: ščepale su se dvije ale istorijske, revolucija i kontrarevolucija, kao nekad krst i topuz, te Crnoj Gori ukazale posebnu počast da na njenim vrletima dijele megdane koji pretenduju da odluče o budućoj sudbini zemlje.” Pitanje društvenosti, reda i poretka. slobode i straha, želje za boljim svijetom i opomene revolucionarne pravde, centralne su teme Lalićeve poetike. Na rubovima tekstova Dragana Radulovića, na tragu smislenosti koju autor nagovještava, ostaju moguća povezivanja: Njegoševski spjev o slobodi, uz Kišove opomene o totalitarnim jakobinskim borcima za slobodu prirodno se završava Lalićevim Pejom Grujevićem za kojeg nema bolje “kuće od zatvora”. Prosto, u 21 vijeku, i to Radulović pokazuje, bez čitanja Kiša i Lalića nema ni cjelovitog razumijevanja Njegoša.

Poziv na ponovno čitanje djela Čeda Vulevića su poštovanja vrijedan doprinos da se zaboravljeno književno djelo iznova nađe pred našom kritičkom i kulturnom javnošću. Radulović ovim esejom zapravo donosi svojevrsnu “Brodovsku odluka”, vrijednu dubokog naklona, da se već paljena Vulevićeva djela ne spale iznova, zaboravom i nemarom, i da se autoru da mjesto koje stilskim postupkom i moralnom porukom zaslužuje. Vulević je od svoje sredine skoro zaboravljen a sa pravom se valja bojati da bi slična posthumna sudbina zadesila i našeg sugrađanina profesora Vukićevića. Da se poslužimo starim trikom kontrafaktualne logike: da nije Radulović napisao slovo o njima, pitanje je ko bi ga i kada napisao? Ako Radulovićeve eseje čitamo kao svojevrsnu antologiju mišljenja i pjevanja, onda su Vulević i Vukićević dobili mjesto koje im sa pravom pripada.

Izborom puta, strategemom izlaganja i mišljenja, Radulović implicitno daje i skicu svojih svjetonazora o kojim smo se, dakako, mogli obavijestiti čitajući “Aušvic kafe” ili “Vitezove ništavila”. Poput kakvih koncentričnih krugova, koji su tematsko i sadržajno naznačeni u ovim esejima, u onom najširem je misao čovjeka o njegovoj društvenosti, njegovog društveno-istorijskog bivstvovanja. U drugom, užem krugu, Radulović daje ono estetsko, ljudskom rukom uobličenu stvarnost. Konačno, i tu je srce poetičkog i društvenog i svekolikog čovjekovog bića, čiju nit autor prepoznaje u djelu Vulevića, pišući jednostavne riječi, koje su plod mnogo složenijeg uviđanja: “ljudskosti nije potrebno ništa izvan nje same da bi joj darovalo smisao i vrijednost, jedino u njenom ozračju život zadobija svoje opravdanje, u protivnom se čovjek pretvara u avet, gubi vlastito ontološko utemeljenje i postaje banalni teret životu, a na kraju i stravična opasnost za svijet oko sebe”. Upravo je to onaj treći, najuži, krug filosofskih svjetonazora satkin od pitanja o biću, slobodi, samoći, smrti iz kojih se, za Radulovića, otvaraju i posmatraju drugi krugovi i svjetovi.

U stvari, cijeli se estetsko-etičko-politički imaginarij kroz koji Radulović iskušava velika imena našeg kulturnog života, nedovoljno priznata, poznata ili zaboravljena, sastoji od jednostavne filozofeme: da nam je ljudsko biće prva i poslednja svrha, a ljudska patnja, ta tajna Simona Čudotvorca, istinskom piscu i misliocu najveća briga.